19. Paralela - Jantar

Vrijeme je, gledaju me kak' se kockam dušom

Jer kroz trokute prolazim, zatim nestanem u suton

Slušam glasove zbog kojih ja zapisujem budućnost

Ruka miče se sama, predstavljam Avalonsko društvo

Paradoksno torakalno dišem, slomljen već dugo

Još kad su me okrunili k’o Gupca užarenom krunom

Zbog toliko ljubavi, dok MC je danas truplo

U drugom sam krugu pakla, varam hip-hop sa tugom

Vječni vjetar k’o jugo, lagano razara savjest

I evo ti odgovor zašto radim takve grimase

Bol i mržnja skupa, k’o Solomonske ratne maske

Koje nosim k’o i pentagram, na kojem sam razapet

Glasam se k’o Kraken, plač smrti Boga prema zvuku

Ti prepoznaš Bloop, vrisak oceana k’o Cthulhu

Sve do sudnjeg dana, prolijevam krv u crnu rupu

Koju žrtvujem za most Bifrost, crvenu dugu

Dostavljam vam kugu, jer ona duboko u meni je

Zbog čega me toliko mrze?

Jer stvaram svemire?

To je više od kemije, slobodan pad za genije

Kad odem eksplodiram poput antimaterije

Sve mi je odavno prazno, a izaziva nemire

Ja prezirem sve, dok sve prezire moje prezime

Rezime Albert Fisha, ostavljam ja slike predivne

I zvučim odlično k’o zvukovi pakla Siberije

Sad sjeti se, zašto su mi zašili usta?

Jer to je bio način da mi srce stane kucat'

Još sam jučer bio netko, dok sam danas samo nula

Krug boli, kombinacija riječi tinte i suza

Odlazak je sutra, i tamo ja planiram ostat

Iza sebe tu ostavljam samo cijevi iz Baigonga

Svemirske borovnice i malo hrane za mozak

Citate Voynichevog rukopisa, liriku k’o prozak

Svega mi je dosta, postavljanja zidova slovima

S ovim ja smrznem igru, takozvana rep krionika

Za naraštaje sutra, da ne truju dušu govnima

Iskren k’o nikad prije, možeš stavit me na poligraf

Novi val farizeja je stig’o, to nisu vijesti

Ako staneš na sekundu zicer možeš to osjetit

Propovijedi svjetlosti, uz koje dolazi prijezir

Dekodiram informacije iz kolektivne svijesti

Žele mi ugasit' mic, zato ja gasim živote

Prizivam Oort oblake, sve do nove katastrofe

Jantar oduvijek, borbe dovijeka, opet i opet

Bacam strofe mraka koje paraliziraju snove

Ljudske ljuske se drobe, emocionalne riznice

Otvorene i sve se ulijeva u rijeke grimizne

Šećem daleko ispred ili barem tako čini se

Žele me zato smjestit na heretičke vilice

Krivi svijet za mene, makar ja borim se svom silom

Ili možda vrijeme, nadu mi daje bar John Titor

Hod žitom ostavlja nam uzorke k’o u mandala

Moje glasnice vraga proučava Venkata Raman

Šamani se trude duhovno kontaktirati zvijeri

Koje su ljudi probudili, sad leže u meni

Stvaraju muziku mrtvih i znaju dobro kaj slijedi

Zbog toga ja sjedim, na devetnaestoj paraleli

Nervni plinovi me koče, a sretni su oni gnjevni

Moram priznat, umoran sam i ja se tome veselim

Riječi koje izgovaram morat' ćeš se jednom sjetit

Dok namještam Antikythera mehanizam i letim

Umire romantika, rep u lošoj atmosferi

Bacam prokletstva na zvijezde, možeš ih naći u pjesmi

Septimius Severus, koraci za sljedeći milenij

Nađi me onda uz zvučnik, starog sa vlasima sijedim